Petar je bio đak prvak. Svakog jutra stavljao je svoj plavi ranac na leđa i kretao u školu. Bio je ponosan jer je već znao cio put napamet. Jednog dana, dok je prilazio raskrsnici, vidio je kako druga djeca trče preko ulice dok je semafor još bio crven. I Petar je poželio da potrči za njima. Ali onda se sjetio šta mu je tata rekao: „Petre, semafor je tvoj prijatelj. On ti kaže kad je bezbjedno da pređeš. Ako je crveno – stoj. Ako je zeleno – možeš da ideš.“
Petar je zastao. Čekao je. Kada se upalilo zeleno svjetlo, prešao je mirno, gledajući lijevo i desno. U tom trenutku bio je ponosan na sebe – znao je da je napravio dobar izbor. Kad je stigao u školu, učiteljica mu je rekla: „Bravo, Petre! Ti si pravi primjer kako mali junak čuva svoju bezbjednost.“
I Petar je tog dana naučio da je hrabrost ponekad baš u tome – da sačekaš.